Prije nekoliko godina prestao sam pratiti razne kolumne i komentare trenutnih događaja. Glavni razlog tome bilo je pisanje Philipa Tetlocka koji je kroz proučavanje stručnjaka u raznim poljima, od novinara do profesora, došao do zaključka da su njihove sposobnosti predviđanja budućih događaja gotovo nepostojeće. Pogotovo iznenađujuće bilo je otkriće da je broj pojavljivanja u medijima bio negativno povezan s točnošću predviđanja. Što je netko imao više citata u novinama ili pojavljivanja na televiziji to su njegova predviđanja bila netočnija. Javnost ima želju biti informirana, ali nema objektivno mjerilo pomoću kojeg može utvrditi u kojoj mjeri su im servirane objektivne i kvalitetne informacije. Umjesto toga ljudi se oslanjaju na dojam i stupanj uvjerenja s kojim netko iznosi svoja predviđanja. Nažalost dojam je subjektivan i puno više ovisi o nečijim prodajnim vještinama nego o stvarnom znanju. Zato ljudi dobivaju predviđanja koja su, po Tetlockovim riječima, slične kvalitete kao i majmuna koji baca pikado strelicu na popis potencijalnih alternativa.

U svom originalnom radu Tetlock je pronašao mali segment ljudi koji su stalno bili bolji od prosjeka u izradi predviđanja. Glavne zajedničke osobine bile su im spremnost na promjenu mišljenja i ne imanje čvrste ideologije za tumačenje svijeta. Kad je 2006. godine američka vlada povodom neuspjeha u predviđanju napada na Svjetski trgovinski centar i pogrešnog predviđanja da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje, pokrenula projekt za poboljšanje sposobnosti tajnih službi u izradi predviđanja, Tetlock je oformio grupu ljudi s takvim osobinama. Pokazalo se da je Tetlockova grupa na temelju javno dostupnih informacije izradila predviđanja koja su bila točnija za 30% od onih koje je izradila CIA koristeći tajne informacije.

Svoj novi rad Tetlock je predstavio u knjizi Superforecasting: The Art and Science of Prediction. Najkorisniji dio knjige nalazi se na kraju u obliku dodatka s koracima koje se može pratiti da bi se poboljšala sposobnost predviđanja. Recept je sljedeći:

• podijelite teška pitanja na više grupa potpitanja¹
• započnite s ptičjom perspektivom² te zatim prilagođavajte viđenje detaljnijim informacijama i prosudbama
• često osvježavajte predviđanje na temelju novih činjenica
• pokušajte pronaći suprotstavljene struje koje djeluju na predmet pitanja i uzmite u obzir što više perspektiva
• priznajte greške i tražite razloge za njih
• surađujte s drugima te pri tome vodite računa da vaš tim bude sastavljen od ljudi različitih iskustava i razmišljanja
• vježbajte i eksperimentirajte s izradom predviđanja

Za postati dobar prognozer ne treba se biti super inteligentan, nego je prije svega potrebna fleksibilnost u razmišljanju i spremnost na sagledavanje pitanja iz što više perspektiva. Intelektualna rigidnost je veliki minus te je najbolje ostaviti emocije i ideološke stavove sa strane.

1. npr. pitanje ”Koliko se novih automobila proda svake godine u Hrvatskoj-u?” može se rastaviti na više potpitanja prije davanja konačnog odgovora. Prvo ”Koliko Hrvatska ima stanovnika?” – znamo oko 4 milijuna. Zatim možemo postaviti pitanje ”Koliki postotak ljudi posjeduje auto?” – djeca ne posjeduju automobile, kao ni dio odraslih ljudi. Po osobnom iskustvu znamo da se u kućanstvu najčešće posjeduje 1 automobil. Na temelju toga možemo dati procjenu da 30% stanovnika posjeduje auto, odnosno 1,2 milijun. ”Svako koliko se kupuje novi automobil?” – recimo da se novi automobil može voziti 20 godina prije nego što je za otpis. To znači da bi oko 5% (1/20) voznog parka trebalo obnavljati svake godine, što na 1,2 milijun stanovnika za koje smo procijenili da posjeduju automobil daje 60 tisuća novih automobila. Google kaže da se u 2016. u Hrvatskoj prodalo 44 tisuće automobila, što je za 27% manje od procjene. S obzirom da smo krenuli od nule, procjena nije loša i trebala bi biti bolja od pogađanja naslijepo iz prve. [↩]
2. npr. za predviđanje vjerojatnosti rata u Koreji iduće godine dobro je u analizi ne započeti s trenutnom geopolitičkom situacijom, nego prvo pogledati koliko često se ratovalo na Korejskom poluotoku – od dobivanja neovisnosti prije 71 godinu Sjeverna i Južna Koreja vodile su 1 rat što daje osnovnu vjerojatnost rata u idućoj godinu od 1,4% [↩]