Nenad Bakić je na svom blogu Eclectica objavio komentar o rekordnoj razini depozita hrvatskih građana kod banaka. Ovaj komentar je zadnji u seriji sličnih (prethodni je ovdje). Zaključci komentara su sljedeći:
”Štednja/ulaganje građana u glavnu štedno-investicijsku klasu, dionice, je jako mala, zato jer su ih ljudi kod nas ionako uglavnom gledali špekulativno, pa im je dodatno poljuljano povjerenje slučajem Agrokor; ali dionice i naših vodećih turističkih tvrtki se danas prodaju po EV/EBITA 10-11 ili slično.”
”Budući da Hrvati (u prosjeku) još nisu ‘otkrili’ equity/dionice kao važnu (glavnu) investicijsku klasu, to znači da mnogi boljestojeći građani u razočaranju zbog male kamate u bankama opet kupuju nekretnine kao ‘štednju/investiciju’. (Za ilustraciju, ogromni norveški državni mirovinski fond, velik preko 1000 milijardi eura, kojem je cilj najprije zaštititi imovina, a onda ju tek oploditi, 2/3 ju ulaže u dionice.)”
Pitanje je zašto hrvatski građani već godinama preferiraju depozite umjesto ulaganja u dionice. Mislim da je razlog taj što im je iskustvo pokazalo da je takvo postupanje racionalnije. Direktno ulaganje u dionice zahtjeva određeno znanje i vrijeme za analizu tako da ono nije prava alternativa depozitu o kojem se ne treba aktivno voditi računa. S aspekta zahtjevnosti približna alternativa bilo bi ulaganje u dionički fond ili davanje nekome novac na upravljanje.1 Da bi vidio kako su prošli ulagači u hrvatske dioničke fondove analizirao sam podatke za deset najvećih fondova2 u periodu za protekle 1, 3 i 5 godina. Prosječni ostvareni prinosi nisu ohrabrujući i vjerojatno su glavni razlog zašto štediše ne hrle ulagati u dioničke fondove.
Prosječni godišnji prinosi se kreću od 1% na ulaganja napravljena prije 3 godine pa do 4,2% na ulaganja od prije 5 godina. Kad se ostvareni prinosi usporede s kamatama na štednju koje su se mogle dobiti u istim periodima3 vidi se da su štediše prošle isto ili bolje nego ulagači u fondove s istim vremenskim horizontom.
Za dioničke fondove usporedba je još gora kad se u obzir uzme rizik ulaganja.4 Ako netko nije imao sreće pa je kupio udjel u fondu na vrhu jednog od pozitivnih valova, mogao je u jednom trenutku biti od 9 do 33% u minusu u odnosu na početno ulaganje ovisno o fondu koji je odabrao. Takve padove nije lako psihološki istrpiti, pogotovo neiskusnim ulagačima. Dio štediša je sigurno u nekom trenutku barem dio depozita prebacio u neki od fondova ili je čak pokušao direktno ulagati na burzi, ali se opečen neugodnim iskustvom vratio u sigurnu luku depozita. Društva koja upravljaju fondovima pri tome ne pomažu u kvalitetnoj edukaciji, nego se, upravo suprotno, hvale zavaravajućim marketinškim nagradama.
Zbog navedenog mislim da u bliskoj budućnosti neće doći do prelijevanja štednje iz depozita u dionice bez obzira koliko pojedinačne dionice bile privlačne za ulaganje. Povoljne uvjete za nadilaženje negativnih iskustava prethodnih godina može stvoriti samo situacija kad cijelo tržište doživi duži period natprosječnog rasta.