Prije sto tisuća godina najmanje 6 ljudskih vrsta živjelo je na Zemlji. Danas je prisutna još samo jedna – Homo Sapiens. Kroz knjigu Sapiens Yuval Noah Harari pokušava dati odgovor na pitanje zašto se naša vrsta izdigla iz skromnih početaka i zavladala svijetom.

Yuval Noah Harari ima drugačiju viziju začetka ljudske civilizacije od Arthura Clarka i Stanleya Kubricka

Sapiens se u prapovijesti po utjecaju na okolinu nije izdvajao od drugih vrsta poput gorila, krijesnica ili slonova. Prije otprilike 70.000 godina to se promijenilo kad su ljudi razvili jezik i počeli surađivati u velikim grupama. Mravi i pčele također mogu surađivati u velikim grupama, ali oni to rade na vrlo krut način i samo sa srodnicima. Za razliku od njih, Sapiensi mogu iznimno fleksibilno surađivati s potpunim strancima. Osim što jezik omogućuje detaljno objašnjavanje događanja u okolini i laganu koordinaciju aktivnosti unutar grupe, jezik omogućuje i komunikaciju o stvarima koje se ne mogu osjetiti. Mnoge vrste znaju iskomunicirati: ”Pazi, dolazi lav!”, ali koliko znamo ni jedna vrsta ne zna reći: ”Ako pojedeš srce lava, dobit ćeš njegovu snagu.”

Hararijeva glavna tema u knjizi je da je za uspjeh Homo Sapiensa zaslužna naša sposobnost za stvaranje mitova koji nas ujedinjuju i stvaraju plodno tlo za međusobnu suradnju. Po Harariju, ljudi vjeruju u koncepte kao što su bogovi, države i novac ne zato što su realni, nego zato što nam zajednička vjera u njih omogućuje bolji život. Zajednički mitovi omogućuju održavanje socijalnog reda i suradnju među strancima bez obzira što postoje samo u zajedničkog mašti ili kolektivnoj stvarnosti. Ustav i zakoni su priručnici za međusobnu suradnju te su podložni stalnim promjenama u skladu s prevladavajućom kulturom¹. Trenutni poredak je na snazi zato što se pokazalo da društvo tako uspješnije funkcionira, a ne zato što je ”ispravan” ili ”prirodan”.

Mitovima Sapiensi kreiraju vlastitu stvarnost. Ako određena skupina kolektivno odluči promijeniti mitove, ponašanje se može brzo promijeniti². Nakon što je većinu povijesti u gotovo svim društvima bilo neprihvatljivo da u političkom životu žene imaju jednaka prava kao i muškarci, danas se to uzima zdravo za gotovo. Harari skreće pažnju na to da za nas ne postoji prirodan način života. Monogamija nije ništa prirodnija od poligamije, heteroseksualnost od homoseksualnosti, religioznost od ateizma. Po Harariju biologija omogućava, dok kultura bira što je ”ispravno” i taj izbor je podložan dramatičnim promjenama.

Postoje tri osnovne vrste mitova – ekonomski, politički i religiozni. Trgovci, osvajači i proroci su prvi nadišli usku genetičku podjelu između ”nas i naših” i ”njih i njihovih”. Dva katolika koja se nikad prije nisu srela mogu zajedno otići na križarski pohod zato jer su muslimani osvojili ”njihovu” svetu zemlju. Dva Amerikanca koja se nikad prije nisu srela i preci im potječu iz različitih naroda, spremni su riskirati svoje živote zato što vjeruju u ideju američke nacije.

U ekonomskoj sferi ljudi vjeruju u novac makar on ne predstavlja ništa konkretno³. Vrijednost novca za nas proizlazi iz toga da drugi ljudi vjeruju u njegovu vrijednosti i spremni su nam u zamjenu za njega dati konkretne stvari poput hrane, odjeće i sl. Što se više vjeruje u neki novac to se on više koristi⁴.  Dobar primjer mita i kolektivne stvarnosti u stvaranju su kriptovalute. Prije 15 godina nije postojala ni jedna kriptovaluta dok sad imaju tržišnu vrijednost od 300 mlrd. dolara. Kriptovalute se mogu smatrati najčišćom verzijom novca jer se u potpunosti temelje na dobrovoljnoj vjeri u njih⁵.

Uspjeh Homo Sapiensa je nevjerojatan, ali Harari vjeruje da nam se kao vrsti bliži kraj. Tehnologija će nam omogućiti da kroz manipulaciju genima ili kroz spajanje mozga s umjetnom inteligencijom pređemo na idući korak u evoluciji. Nova vrsta koja će stupiti na scenu je Homo Deus⁶.

1. tako i ljudska prava nemaju uporište u biologiji, nego su relativno nova kreacija naše kolektivne mašte [↩]
2. pogotovo ako vrijeme mjerimo skalom biološke evolucije [↩]
3. neki idu toliko daleko da ga smatraju mjerilom vlastite uspješnosti i vrijednosti [↩]
4. u Hrvatskoj se dugo nije vjerovalo u vlastiti novac pa se kao mjerilo vrijednosti za sve značajnije transakcije koristila njemačka marka. Makar je povjerenje u kunu znatno poraslo, većina štednje se još uvijek drži u eurima i u eurima se izražavaju cijene stanova [↩]
5. vjera u tradicionalni novac temelji se na vjeri u snagu države koja ga izdaje i njenom zahtijevanju da se koristi kao sredstvo plaćanja [↩]
6. naziv njegove iduće knjige [↩]

Prije nekoliko godina prestao sam pratiti razne kolumne i komentare trenutnih događaja. Glavni razlog tome bilo je pisanje Philipa Tetlocka koji je kroz proučavanje stručnjaka u raznim poljima, od novinara do profesora, došao do zaključka da su njihove sposobnosti predviđanja budućih događaja gotovo nepostojeće. Pogotovo iznenađujuće bilo je otkriće da je broj pojavljivanja u medijima bio negativno povezan s točnošću predviđanja. Što je netko imao više citata u novinama ili pojavljivanja na televiziji to su njegova predviđanja bila netočnija. Javnost ima želju biti informirana, ali nema objektivno mjerilo pomoću kojeg može utvrditi u kojoj mjeri su im servirane objektivne i kvalitetne informacije. Umjesto toga ljudi se oslanjaju na dojam i stupanj uvjerenja s kojim netko iznosi svoja predviđanja. Nažalost dojam je subjektivan i puno više ovisi o nečijim prodajnim vještinama nego o stvarnom znanju. Zato ljudi dobivaju predviđanja koja su, po Tetlockovim riječima, slične kvalitete kao i majmuna koji baca pikado strelicu na popis potencijalnih alternativa.

U svom originalnom radu Tetlock je pronašao mali segment ljudi koji su stalno bili bolji od prosjeka u izradi predviđanja. Glavne zajedničke osobine bile su im spremnost na promjenu mišljenja i ne imanje čvrste ideologije za tumačenje svijeta. Kad je 2006. godine američka vlada povodom neuspjeha u predviđanju napada na Svjetski trgovinski centar i pogrešnog predviđanja da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje, pokrenula projekt za poboljšanje sposobnosti tajnih službi u izradi predviđanja, Tetlock je oformio grupu ljudi s takvim osobinama. Pokazalo se da je Tetlockova grupa na temelju javno dostupnih informacije izradila predviđanja koja su bila točnija za 30% od onih koje je izradila CIA koristeći tajne informacije.

Svoj novi rad Tetlock je predstavio u knjizi Superforecasting: The Art and Science of Prediction. Najkorisniji dio knjige nalazi se na kraju u obliku dodatka s koracima koje se može pratiti da bi se poboljšala sposobnost predviđanja. Recept je sljedeći:

• podijelite teška pitanja na više grupa potpitanja¹
• započnite s ptičjom perspektivom² te zatim prilagođavajte viđenje detaljnijim informacijama i prosudbama
• često osvježavajte predviđanje na temelju novih činjenica
• pokušajte pronaći suprotstavljene struje koje djeluju na predmet pitanja i uzmite u obzir što više perspektiva
• priznajte greške i tražite razloge za njih
• surađujte s drugima te pri tome vodite računa da vaš tim bude sastavljen od ljudi različitih iskustava i razmišljanja
• vježbajte i eksperimentirajte s izradom predviđanja

Za postati dobar prognozer ne treba se biti super inteligentan, nego je prije svega potrebna fleksibilnost u razmišljanju i spremnost na sagledavanje pitanja iz što više perspektiva. Intelektualna rigidnost je veliki minus te je najbolje ostaviti emocije i ideološke stavove sa strane.

1. npr. pitanje ”Koliko se novih automobila proda svake godine u Hrvatskoj-u?” može se rastaviti na više potpitanja prije davanja konačnog odgovora. Prvo ”Koliko Hrvatska ima stanovnika?” – znamo oko 4 milijuna. Zatim možemo postaviti pitanje ”Koliki postotak ljudi posjeduje auto?” – djeca ne posjeduju automobile, kao ni dio odraslih ljudi. Po osobnom iskustvu znamo da se u kućanstvu najčešće posjeduje 1 automobil. Na temelju toga možemo dati procjenu da 30% stanovnika posjeduje auto, odnosno 1,2 milijun. ”Svako koliko se kupuje novi automobil?” – recimo da se novi automobil može voziti 20 godina prije nego što je za otpis. To znači da bi oko 5% (1/20) voznog parka trebalo obnavljati svake godine, što na 1,2 milijun stanovnika za koje smo procijenili da posjeduju automobil daje 60 tisuća novih automobila. Google kaže da se u 2016. u Hrvatskoj prodalo 44 tisuće automobila, što je za 27% manje od procjene. S obzirom da smo krenuli od nule, procjena nije loša i trebala bi biti bolja od pogađanja naslijepo iz prve. [↩]
2. npr. za predviđanje vjerojatnosti rata u Koreji iduće godine dobro je u analizi ne započeti s trenutnom geopolitičkom situacijom, nego prvo pogledati koliko često se ratovalo na Korejskom poluotoku – od dobivanja neovisnosti prije 71 godinu Sjeverna i Južna Koreja vodile su 1 rat što daje osnovnu vjerojatnost rata u idućoj godinu od 1,4% [↩]